Home/Iz našeg ugla/Iz našeg ugla/Privatizacija društvenih preduzeća na Kosovu i prava raseljenih lica

Privatizacija društvenih preduzeća na Kosovu i prava raseljenih lica

Balkanski centar  za migracije i humanitarne aktivnosti od kraja 2007. godine pruža pravnu pomoć interno raseljenim licima u postupcima za realizaciju prava iz privatizacije na Kosovu. Ovaj tekst je zasnovan na iskustvima Balkanskog centra za migracije.

Uvodne napomene
Proces privatizacije na Kosovu je formalno započeo 2002. godine, donošenjem Uredbe br. 2002/12 od 13. 06. 2002. godine kojom je ustanovljena Kosovska Poverenička Agencija (Kosovo Trust Agency – KTA), a faktički u maju 2003. godine kada je raspisan tender za 1. grupu preduzeća. Do maja 2014. godine oglašena je prodaja za 60. grupa preduzeća. Do maja 2008. godine privatizaciju je sprovodila  Kosovska Poverenička Agencija, a nakon prestanka postojanja ovog tela na osnovu Zakona o Kosovskoj Agenciji za Privatizaciju [1],  za proces privatizacije je zaduženo ovo novo telo. Ova promena nije bila samo promena u nazivu agencije, već je značila i neke bitne promene u delovanju i načinu rada,  koje su se nažalost negativno odrazile na prava raseljenih lica u postupku privatizacije. O tome će biti reči nešto kasnije. Ovaj tekst će se u predstavljanju privatizacinog postupka na Kosovu ograničiti na prava interno raseljenih lica zaposlenih do 1999. godine u preduzećima koja se privatizuju, ne razmatrajući položaj pravnih lica sa sedišem van Kosova, koja polažu vlasnička prava u preduzećima koja su predmet prodaje. Koliko je ovo pitanje značajno govori jedna procena ranijeg Koordinacionog centra Vlade Republike Srbije za Kosovo i Metohiju da se među interno raseljenim licima nalazi 50 000  radnika društvenih preduzeća sa Kosova.[2] Treba samo napomenuti da se prava zasnovana na osnivačkim aktima i ulaganju osnivačkog kapitala u preduzećima na Kosovu, ne štite na adekvatan način. Kosovo u tome nije izuzetak,  jer ta prava  nisu bila valjano zaštićena ni u jednoj od republika i pokrajina bivše SFRJ.
Prava zaposlenih
Proces privatizacije na Kosovu u pogledu prava zaposlenih u preduzećima koja se privatizuju, u jednom bitnom segmentu se razlikuje od privatizacija koje su provođene na drugim područjima bivše SFRJ i istočne Evrope. Prava zaposlenih u privatizacijama  koje su na ovim područjima provođene u poslednjih skoro dve decenije, bila su do određene mere štićena podelom besplatnih deonica radnicima, omogućavanjem kupovine deonica po povlašćenim uslovima, ustanovljavanjem prava na sticanje vaučera ili žiralnih novčanih sredstava namenjenih za kupovinu deonica. U nekim privatizacionim zakonima je određena obaveznost socijalnog programa u privatizacionim ugovorima. U kosovskom procesu privatizacije prava zaposlenih se štite kroz instutut „prava na deo prihoda od privatizacije na priorotetnoj osnovi“ po kojem je predviđeno da se 20% od prodajne cene preduzeća deli među zaposlenim u tom preduzeću. Ovo se pravo po svom karakteru i efektima može uporediti sa institutom otpremnine odnosno socijalnog programa za zaposlene koji ostaju bez posla zbog prodaje njihovih preduzeća. U pogledu interno raseljenih lica ostvarenje prava na dodelu određenog novčanog iznosa predstavlja na neki način minimalnu satisfakciju za gubitak radnih mesta i izvora egzistencije. U situaciji kada se eventualni povratak za većinu raseljenih čini tako dalek i kada povrat radnih mesta izgleda još dalji, uvođenje ovog prava u kosovski pravni sistem predstavljalo je svakako korak napred u zaštiti ljudskih prava. Nažalost, praksa u postupku realizacije ovog prava daleko je od cilja koji je postavljen.
Interesantno je da je pravo na prioritetno učešće u dobiti prodajom preduzeća uvedeno propisom za koji se formalno ne bi moglo smatrati da pripada setu propisa koji regulišu ovu oblast. Taj propis je Uredba 2003/13 „O promeni prava korišćenja zemljišta u društvenoj svojini“. Ova Uredba određuje da pravo na podelu 20% od cene koja se postigne za neko preduzeće, imaju lica koja se u momentu prodaje nalaze na spisku zaposlenih tog preduzeća i najmanje tri godine su se nalazila na platnom spisku preduzeća. Treba napomenuti da se ne radi o podeli deonica zaposlenim jer uvrštavanje na spisak zaposlenih ne daje nikakvo pravo na upravljanje preduzećem niti na deo prihoda od buduće dobiti. Podela novčanog iznosa koji čini jedna petina prodajne cene preduzeća, ukoliko se poredi na primer sa postupkom privatizacije u Srbiji, ima kao što je već rečeno, karakter socijalnog programa. Samo oni koji se u momentu privatizacije mogu smatrati zaposlenima određenog preduzeća, ne bivši radnici, ne penzioneri, ne naslednici preminulih radnika, imaju pravo na ovaj novčani iznos.  Prema navedenoj uredbi: „…smatra se da zaposleni ima pravo na isplatu ako je takav zaposleni registrovan kao zaposleno lice u vreme privatizacije i ako je ustanovljeno da je bio na platnom spisku preduzeća najmanje tri godine.“ Ovde je najpre potrebno razjasniti šta se smatra vremenom privatizacije. Da li je to određeni vremenski period, npr. od raspisivanja tendera do prodaje preduzeća ili tačno određeni događaj u vremenu  kao što je datum zaključenja kupopodajnog ugovora. Prema praksi Posebne Komore Vrhovnog suda Kosova, koja donosi konačne odluke o žalbama na objavljene liste radnika, moglo bi se zaključiti da se radi o datumu zaključenja ugovora o prodaji preduzeća.  Dalje se postavlja pitanje šta je sa pravima interno raseljenih lica koja su 1999. godine morala da napuste teritoriju Kosova i tako istovremeno, protiv svoje volje, napuste i radna mesta. U istom propisu se navodi da: „…ovaj zahtev ne sprečava zaposlene, koji tvrde da bi bili tako registrovani i zaposleni da nisu bili predmet diskriminacije, da podnesu žalbu Posebnoj Komori Vrhovnog suda Kosova.“ Ova odredba daje pravo interno raseljenim licima da u žalbenom postupku dokazuju svoje pravo da se nađu na listi zaposlenih koji imaju pravo na deo prihoda od privatizacije na priorotetnoj osnovi. O ovom pravu posredno govori i odredba o obavezi Kosovske Agencije za Privatizaciju da spisak zaposlenih sa obaveštenjem o pravu na žalbu pored glavnih publikacija na albanskom jeziku mora biti objavljen i u glavnim publikacijama na srpskom jeziku. U dosadašnjem periodu osim dnevnih novina na albanskom jeziku liste radnika su objavljivane, zavisno od perioda i u dnevnim listovima „Danas“, „Kurir“ i „Blic“ koji izlaze u Beogradu, kao i u podgoričkom listu „Vijesti“.
Nažalost, iako odredbe Uredbe 2003/13 „O promeni prava korišćenja zemljišta u društvenoj svojini“ daju pravo interno raseljenim licima da se nađu na listama radnika koji imaju pravo deobe dobiti od prodaje preduzeća, postupak ostvarenja tog prava je prilično komplikovan i dugotrajan. Prvi razlog za to je što se liste radnika sačinjavaju tako što: „…telo koje zastupa zaposlene u društvenom preduzeću o kojem se radi u saradnji sa Federacijom nezavisnih sindikata Kosova, ustanovljava na nediskriminatorskoj osnovi i podnosi Agenciji spisak zaposlenih koji imaju pravo na na isplatu…“[3] U suštini radi se o sindikatima koji sada deluju na Kosovu i čiji članovi nisu interno raseljena lica. Koliko se odredba o „ustanovljavanju lista na nediskriminatorskoj osnovi“ poštuje, govori činjenica da je u najvećem broju do sada objavljenih lista radnika procenat interno raseljenih lica na listama zanemarljiv. U preovlađujućem broju tih lista nema ni jednog imena interno raseljenog lica, ili ona čini jednocifren procenat od ukupnog broja imena.
Bez obzira na ovu činjenicu, ne bi bilo osnova za tvrdnju da je to i bila namera onih koji su kreirali privatizacione propise i odredbe na kojima interno raseljena lica zasnivaju svoja prava. Ne ulazeći u detalje koji ne menjaju suštinu može se reći da je do početka 2007. godine Kosovska Poverenička Agencija listu radnika za jedno preduzeće objavljivala jednom i o žalbama na tu listu je odlučivala Posebna Komora Vrhovnoh suda Kosova. Jednim podzakonskim aktom iz 2006. godine[4] ustanovljena je obaveza Agencije da objavljuje dva puta spisak radnika za jedno preduzeće, prvi put kao privremeni i drugi put kao konačni spisak radnika. Žalbe nakon prvog spiska se upućuju KTA, a nakon drugog Posebnoj Komori Vrhovnog suda Kosova, oba puta u roku od 20 dana od dana objavljivanja spiska. Na ovaj način poboljšan je položaj interno raseljenih lica jer sada praktično imaju dva roka od dvadeset dana da ulože žalbu na izostavljanje sa liste radnika. Istina, na ovaj način su radnici društvenih preduzeća sa Kosova za koja su liste radnika objavljene nakon početka 2007. godine, dovedeni u povoljniji pložaj od onih radnika za čija su preduzeća liste radnika objavljene do kraja 2006. godine, ali od te činjenice ipak je važnije da je za bar deo radnika došlo do  stvaranja boljih procesnih pretpostavki za ostvarenje prava da se nađu na listama radnika koji imaju prava na deo prihoda od privatizacije na prioritetnoj osnovi. O značaju ove izmene propisa najbolje govori primer DP „Metohija“ iz Peći. Na privremenom spisku radnika objavljenom u aprilu 2007.  godine od 84 radnika bilo je 12% interno raseljenih lica. Na konačnom spisku radnika objavljenom u maju 2008. godine nakon razmatranja žalbi podnetih na privremeni spisak, od 108 radnika na konačnom spisku se našlo 66% interno raseljenih lica. Treba napomeniti da je ovaj procenat  izmenjen nakon donošenja odluke Posebne Komore Vrhovnog suda Kosova o žalbama na konačnu listu[5] i da je nakon te odluke na listi radnika koji imaju prava na deo prihoda od privatizacije na prioritetnoj osnovi ostalo 43% interno raseljenih lica.[6] Ovo je usledilo nakon žalbi albanskih radnika zbog uvrštavanja na listu imena većeg broja interno raseljenih lica koje su delimično uvažene. Pravo na podnošenje žalbe postoji i kada se i na listi radnika nalazi neko ko prema tvrdnjama podnosioca žalbe ne ispunjava uslove da se nađe na listi.
Od strane interno raseljenih lica često se čuju primedbe da je način obaveštavanja o listama radnika neadekvatan i da za objavu tih lista ne saznaju na vreme mnoga interno raseljena lica koja ispunjavaju uslove da se na tim listama nađu. Prema saznanjima Balkanskog centra za migracije i humanitarne aktivnosti, zbog teških uslova u kojima mnoga interno raseljena lica žive, nažalost, često se dešava da za listu radnika saznaju tek nakon što protekne rok za ulaganje žalbe. Sa druge strane, obaveštavanju radnika putem oglasa u tiražnim dnevnim novinama na srpskom jeziku (trenutno je to „Danas“), teško se može prigovoriti. Zbog prirode ovog postupka, obaveštavanje putem javnog oglasa je jedini način obaveštavanja, jer eventualno pojedinačno obaveštavanje zainteresovanih lica niti ima pravno utemeljenje niti je realno moguće. Problemi nastaju i zbog čestih promena naziva preduzeća, te su oni koji su 1999. godine bili zaposleni u “PKB Metohijavino” u Suvoj Reci morali znati da je objavljen tender za prodaju njihovog preduzeća pod nazivom “Novo Preduzeće NBI Suhareka” DOO, a da je spisak zaposlenih objavljen za preduzeće pod nazivom DP “Bottling Plant” u Suvoj Reci.
U slučajevima gde interno raseljena lica na vreme saznaju za objavu liste radnika,problemi tek nastaju kad treba napisati, potkrepiti dokazima i dostaviti žalbu na vreme. Kod objave privremenih lista radnika sam sastav žalbe ne predstavlja značajniji problem jer Kosovska Agencija za Privatizaciju u tekstu oglasa daje i obrazac na kojem se podnosi žalba. Ako kod pisanja žalbi na privremene liste radnika forma i sadržaj ne pruzrokuju teškoće za interno raseljena lica, kod žalbi na konačne liste radnika o kojima odlučuje Posebna Komora Vrhovnog Suda Kosova potrebno je zadovoljiti formu koja traži detaljno poznavanje Administrativnog naređenja 2006/17 kojim se menja i dopunjuje Administrativno naređenje UNMIK-a 2003/13 za sprovođenje Uredbe UNMIK-a br. 2002/13 O uspostavljanju Specijalne Komore Vrhovnog Suda Kosova za pitanja u vezi sa Kosovskom Povereničkom Agencijom, zbog toga što član 64. 6. c) ovog akta propisuje da žalba mora sadržavati: „detaljan zakonski i činjenični osnov za traženje uključivanja u spisak radnika koji je utvrdila Agencija ili za njegovo osporavanje…“ Za najveći broj interno raseljenih lica, ovo znači da bez stručne pavne pomoći ne mogu podneti žalbu. Nije neuobičajeno da se za podneske koji se upućuju nekom Vrhovnom sudu traži dobro poznavanje specifičnih propisa, ali problem nastaje kad se zna da se u sredinama gde žive interno rasljena lica i uopšte u celoj Srbiji, veoma mali broj pravnika bavi ovom problematikom, odnosno da je poznaje u zadovoljavajućem stepenu znanja. Za ilustraciju ove tvrdnje najbolje će poslužiti uputstvo sa ranijeg zvaničnog sajta Kosovske Povereničke Agencije na čijem se početku kaže: „Potencijalni podnosioci zahteva/potraživanja bi trebalo da pažljivo razmotre sve relevantne zakone i regulative i da se postaraju da dobiju stručni pravni savet u vezi bilo kojeg potraživanja koje mogu imati protiv KPA i/ili protiv bilo kojeg preduzeća koje je pod upravom KPA.“
U oglasima u kojima se objavljuju liste radnika kod pouke o pravu na žalbu navodi se da uz žalbu treba priložiti kopiju radne knjižice ili drugi odgovarajući dokaz u kopiji overenoj od strane nadležnog organa. U praksi, raseljena lica koja uz svoju žalbu mogu priložiti overenu kopiju radne knjižice u kojoj nije zaključen radni staž u preduzeću na čiju se listu zaposlenih žale, mogu sa priličnom dozom izvesnosti računati da će nakon razmatranja žalbe biti uvršteni na konačnu listu radnika. Problem nastaje kada se zna da su velikom broju raseljenih lica radne knjižice ostale u preduzećima na Kosovu u kojima su radili do 1999. godine i da zbog te činjenice nisu u mogućnosti da ih dostave Agenciji ili Posebnoj Komori Vrhovnog suda Kosova. U nekim presudama Vrhovni Sud Kosova odbija žalbe sa obrazloženjemkao što je: „M.R. potvrđuje da je radila u DP-u od 1978. do juna 1999. i radna knjižica je otvorena. Nije dostavila overenu kopiju radne knjižice.“[7]
Nejasno je takođe i da li lica koja su se nakon prisilnog napuštanja Kosova i svojih preduzeća zapošljavala u drugim preduzećima imaju pravo da se nađu na listi radnika ili ne. U jednoj presudi Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova se kod obrazloženja za odobrenu žalbu navodi da je: „L.P. radila u preduzeću od 1990.; radna knjižica otvorena. Od 2004. pa dalje radila negde drugo.“[8] Privatizacija konkretnog preduzeća se desila 2006. godine. U drugoj presudi se opet navodi da je Posebna Komora Vrhovnog Suda Kosova: „donela odluku da u slučajevima kada je radnik dobio posao na nekom drugom mestu za vreme ili pre privatizacije DP-a taj radnik ne može da se uključi na spisak radnika koji imaju pravo na podelu 20% od procesa privatizacije…“[9] Kod ovog pitanja se svakako sasvim opravdano može staviti zamerka Kosovskog Povereničkoj Agenciji/Kosovskoj Agenciji za Privatizaciju zašto, kada je već preuzela upravaljanje javnim i društvenim preduzećima i pripadajućom imovinom[10], nije preuzela ili ne koristi  i sve evidencije iz ovih preduzeća na osnovu kojih bi se moglo utvrditi ko ispunjava uslove za uvrštavanje na liste radnika. To bi otklonilo najveći broj problema koja interno raseljena lica imaju u dostavi relevantnih dokaza uz svoje žalbe. Takođe se mora ukazati i na značajnu razliku u postupanju ranije Kosovske Povereničke Agencije u odnosu na sadašnju Kosovsku Agenciju za Privatizaciju kada je u pitanju žalbeni postupak pred Posebnom Komorom Vrhovnog Suda Kosova. Kosovska Poverenička Agencija je prilikom davanja odgovora na žalbe interno raseljenih lica, bar u poslednjem periodu svog postojanja, neretko predlagala da se žalba uvaži i da se žalilac uvrsti na konačnu listu zaposlenih, ukoliko su navodi žalbe bili saglasni sa evidencijama zaposlenih predmetnog preduzeće koje je Agencija posedovala. Kosovska Agencija za Privatizaciju je u svim do sada poznatim slučajevima, dajući odgovor na žalbu, predlagala da se žalba odbije. Razlozi za ovakav predlog u mnogim predmetima, potpuno su u suprotnosti sa do sada ustanovljenom praksom Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova i smislom i ciljevima Uredbe 2003/13. Iako se u predmetima o kojima je reč radi o interno raseljenim licima koja ispunjavaju sve uslove da se nađu na listama zaposlenih i pored toga, kao dokaz uz žalbu su dostavljene overene kopije radnih knjižica sa otvorenim stažom u preduzeću čija se lista objavljuje, Kosovska Agecnija za Privatizaciju predlaže da se žalbe odbiju. Kao razlozi za odbijanje, navodi se da žalioci npr. nisu dokazali kontinuitet radnog odnosa nakon zaposlenja (iako je dostavljena radna knjižica), da je radni odnos dobrovoljno prekinut (kao vreme prekida se navodi neka godina kada žalioci nisu mogli ni biti u mestima gde su sedišta njihovih preduzeća), da nije materijalnim  dokazima podržana izjava o diksriminaciji jer se žalilac nije obraćao KFOR-u ili UNMIK policiji da mu obezbede suguran odlazak na posao i sl. U pogledu dokazivanja diskriminacije treba napomenuti da je u predmetu „Termosistem“ SCEL-04-01 od 09. 06. 2004. godine Posebna Komora Vrhovnog Suda Kosova zauzela stava da je teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo na tuženoj strani, tj. da Kosovska Poverenička Agencija/Kosovska Agencija za Privatizaciju mora dokazati da diskriminacije nije bilo. Ukoliko bi Posebna Komora Vrhovnog Suda Kosova prihvatila ranije navedene stavove Kosovske Agencije za Privatizaciju to bi potpuno obesmislilo kompletan postupak podnošenja žalbi na objavljene liste zaposlenih.
Dostava žalbi na privremene i konačne liste radnika kao veliki problem se pojavila nakon juna 2008. godine. Do juna 2008. godine, interno raseljena lica su komunikaciju sa Kosovskom Povereničkom Agencijom ili Posebnom Komorom Vrhovnog Suda Kosova mogla da obavljaju putem Kancelarije za prijem pošte Kosovske Povereničke Agencije koja se nalazila u Beogradu, u okviru kancelarije UNMIK-a. Žalbe su bile uredno dostavljene ako su pre isteka datog roka bile dostavljene navedenoj kancelariji za prijem pošte. Od donošenja Zakona o Kosovskoj Agenciji za Privatizaciju, ova kancelarija je zatvorena i interno raseljena lica koja su bila u to vreme u komunikaciji sa tom kancelarijom su obaveštena da od sredine juna 2008. godine, svu buduću komunikaciju u vezi privatizacije moraju da obavljaju putem sedišta Kosovske Agencije za Privatizaciju u Prištini. Ono što raseljenim licima ne ide u prilog je nefunkcionisanje poštanskog saobraćaja između Srbije i Kosova osim delova Kosova koji čine organizovane srpske enklave. Jedini način da žalbe stignu na vreme u Kosovsku Agenciju za Privatizaciju ili Vrhovni sud Kosova je da neko lično te žalbe preda u ove isnstitucije ili da se iz delova Kosova gde funkcioniše Kosovska poštanska služba na vreme upute poštom. Treba napomenuti da su rokovi za prijem žalbi određeni tako da žalbe moraju biti primljene u nadležnim institucijama pre isteka roka, što znači da dokaz o upućivanju žalbe pre isteka roka nije pravno relevantana činjenica kojom se dokazuje blagovremenost žalbe.
Drugi aspekti privatizacije u vezi sa pravima interno raseljenih lica
Ovaj tekst se nije bavio nekim drugim bitnim aspektima procesa privatizacije, za koje takođe mogu biti zainteresovana interno raseljana lica. Propisi koji regulišu proces privatizacije na Kosovu daju prava licima koja imaju potraživanja prema preduzećima uključenim u proces da ta prava realizuju u postupku pred Kosovskom Agencijom za Privatizaciju i u postupku pred Posebnom Komorom Vrhovnog Suda Kosova. Potraživanja se mogu zasnivati na priznavanju prava vlasništva ili utvrđivanju pravnog interesa nad imovinom koja je sada u vlasništvu ili pod kontrolom preduzeća koje se privatizuje, na obligacionom odnosu u kojem neko lice ima položaj poverioca prema preduzeću, ili na odnosu nastalom po osnovu štete pretrpljene od strane preduzeća i sl. Postupak realizacije prava na potraživanje prema preduzeću u procesu privatizacije se pokreće tek podnošenjem tužbe/žalbe Posebnoj Komori Vrhovnog suda Kosova. Da bi ova tužba bila uzeta u razmatranje potrebno je 60 dana pre njenog podnošenja na strogo formalan način obavestiti Presedavajućeg odbora Kosovske Agencije za Privatizaciju o nameri podnošenja tužbe. U ovom obaveštenju se moraju navesti podaci o budućem tužiocu, tuženom, pravnom osnovu tužbe i predmetu tužbenog zahteva. Jasno je iz prethodno navedenog, da i realizacija ovih potraživanja podrazumeva korišćenje ne baš jednostavne pravne procedure. Da ovo pitanje pogađa i nekoga ko se može smatrati prosečnim predstavnikom interno raseljenih lica, ko je od imovine imao samo stan u kojem je živeo i eventulano posao u društvenom preduzeću, pokazuje u slučaj S.B. iz Peći (stranka Balkanskog centra za migracije i humanitarne aktivnosti), čiji se stan na kojem ima stanarsko pravo nalazi na parceli koja je bila u vlasništvu društvenog preduzeća sa sedištem u Prištini, a koja je privatizovana i prodata fizičkom licu. Bez obzira na to što S.B. ima konačnu odluku Komisije za imovinsko stambene zahteve o potvrdi prava na predmetnom stanu, ona ne može da faktički koristi svoj stan. Kupac preduzeća je čak započeo rušenje zgrade u kojoj se stan nalazi i u toku je sudski spor.
Završne napomene
Za zaključak ovog teksta, može se konstatovati da proces privatizacije na Kosovu formalnopravno, daje interno raseljenim licima prava koja, bez obzira na različite modele nisu manja od prava zaposlenih u procesu privatizacije u zemljama regiona, ali da praksa u postupcima za realizaciju ovih prava, ne dostiže ciljeve zadate aktima kojima je regulisana ova oblast.

 

[1] Službeni list Kosova, godina III/br. 30/15. juni 2008.
[2] Kosovske Perspektive br. 10 od 07. 07. 2006. godine
[3] Uredba 2003/13 „O promeni prava korišćenja zemljišta u društvenoj svojini“
[4] Administrativno naređenje 2006/17 kojim se menja i dopunjuje Administrativno naređenje UNMIK-a
2003/13 za sprovođenje Uredbe UNMIK-a br. 2002/13 O uspostavljanju Spevijalne Komore Vrhovnog
Suda Kosova za pitanja u vezi sa Kosovskom Povereničkom Agencijom
[5] Presuda Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova SCEL-08-0003
[6] Za potrebe ovog teksta lica srpske i ostalih nealbanskih nacionalnosti smatraju se interno raseljenim
licima bez obzira da li su interno raseljena lica u Republici Srbiji, raseljena lica u Crnoj Gori,
interno-interno raseljena lica na Kosovu ili lica koja nisu menjala mesto prebivališta na Kosovu nakon
1999. godine
[7] Presuda Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova SCEL-06-0024
[8] Presuda Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova SCEL-06-0024
[9] Presuda Posebne Komore Vrhovnog Suda Kosova SCEL-08-0003
[10] Uredba br. 2002/12 O osnivanju Kosovske Povereničke Agencije

2017-11-08T13:35:38+00:00